Neka praktična uputstva uspješnog učenja i pamćenja

Zahvaljujući rezultatima istraživanja problema učenja, vojnici i pitomci se mogu poučavati kako da uče. Istraživanja u nekim zemljama, a i u nas, su pokazala da se učenici mogu učiti kako da uče. Vježbe učenja, sprovedene u cilju istraživanja, pospješivale su proces učenja, a time su pozitivni efekti te aktivnosti rasli. Nije li nam za to dobar primjer rad dr. Fred S. Kellera koji je na jednoj grupi vojnika primjenjivao samo nekoliko principa koji vode uspješnom učenju. Eksperimentalna grupa je postigla dva puta bolje rezultate od kontrolne.

Svako učenje treba shvatiti kao relativno trajno mijenjanje individue. Da bi se individua mijenjala, potrebna je njena aktivnost.

Ovde ćemo govoriti samo o školskom učenju, koje se može pospješivati ako se zadovolje neki psihološki i fizički uslovi.

Postavljanje cilja i namjere da se nešto nauči

Može nam se desiti da, spremajući se da gledamo reprizu neke TV emisije, ne možemo se sjetiti ni jednog detalja te emisije iako smo je gledali nedavno. To nije posljedica slabog pamćenja. To je zato što nismo imali namjeru, bolje reći, nismo sebi postavili cilj da zapamtimo sadržaj gledane emisije. Takav je slučaj i sa školskim učenjem. Teško ćemo naučiti ono što učimo ako sebi ne postavimo zadatak da to baš i naučimo. Možemo se koncentrisati da nas oči zabole, a uprkos tome nećemo ništa zapamtiti ako nemamo mentalnu usmjerenost da nastojimo upamtiti. »Zaboravio sam« znači  »Nisam nastojao zapamtiti«.

Ovo nam objašnjava razlog zašto pitomci koji nisu postavili sebi zadatak da trajno upamte neke nastavne sadržaje zaboravljaju ih odmah nakon ispita. To je razlog zašto se jedan dobar deo naše naobrazbe jednostavno »isuši«. Za vrijeme učenja, neki pitomci tumaraju kroz propisano gradivo. To je zato što nisu sebi postavili cilj koji bi predstavljao svrhu pamćenja predmeta. Pored namjere da se nešto nauči i postavljenog cilja da se to savlada, potrebno je odrediti i vrijeme za koje će se to postići. Postavljanje roka izvršenja neke aktivnosti služi kao podsticaj da se to stvarno i postigne. Postavljeni cilj izvršenja neke aktivnosti mora biti konkretan, jasan i određen. Evo jednog konkretnog cilja. Zapisujem sebi da ću sutra, po svaku cijenu, vježbati tri sata diferencijalne jednačine, a 10 minuta radiću na rekapitulaciji vektora.
Naše je mišljenje da jedna od najvažnijih pravila uspješnog učenja su postavljanje namjere, cilja da se nešto nauči i roka koji je potreban da se to ostvari. Zbog toga je korisno učenike, vojnike i pitomce malo po malo naviknuti u postavljanju sebi namjere da se nešto nauči i da za vrijeme učenja pred sobom ima časovnik.

Zagrijavanje za učenje

Iz ličnog iskustva, a to potvrđuju i brojna naučna istraživanja, znamo da prvi momenti u učenju nemaju efekat kao docnije. Ako se nakon petnaestak minuta učenja vratimo ponovo na početak, vidjećemo koliko nam je izmaklo u toku tog kratkog »hladnog« razdoblja. To je zbog toga što naši nervni putevi i centri nisu na početku učenja dovoljno »ugrijani« koliko bi nam bilo potrebno da podignu našu mentalnu reaktivnost. Poznato nam je fizičko zagrijavanje sportaša pred samo takmičenje.
Međutim, utvrđeno je da i zagrijavanje za učenje ima svoja pravila. Na primer, ne možemo se zagrijavati za učenje nekog nastavnog sadržaja ispunjavanjem ukrštenih riječi. To znači, da je najbolje zagrijavanje vršiti na materijalu kojeg želimo učiti.

Preporučljivo je baciti se odmah na posao, ali posle četvrt sata vratiti se na stranice na kojima smo bili prethodnih petnaestak minuta, dok smo još bili u »hladnom stanju«.

Zakonitost zagrijevanja može, u nekim slučajevima, objasniti zašto studenti i pitomci izjavljuju da im je drugi deo ispita lakši od prvog.

Mnogi nastavnici se žale da im učenici ili pitomci pokazuju znake pospanosti za vrijeme nastave. Proučavanja su pokazala da dremovni periodi nadolaze svakog dana, češće ili rijeđe, zavisno od dužine ciklusa noćnog spavanja. Manifestacija pojave pospanosti jeste da osoba osjeća teškoću da uperi ili zadrži svoju misao ili pažnju na posao na kojem je u toku. To je znak da reaktivnost našeg organizma popušta i da zagrijanost za rad opada. Novi nastavnik na sledećem času mora ponovo vršiti zagrijavanje učenika ili pitomaca. Dobar način borbe protiv pojave vala pospanosti jeste dobra organizacija i izvođenje nastavnog časa, na kojem treba održati dobivenu zagrijanost i sprečavati opadanje reaktivnosti organizma.

Kako biti aktivan u toku učenja

Već smo u uvodu rekli da je za relativno progresivno mijenjanje individue nužno potrebna njena aktivnost. Obezbeđenje aktivnosti u toku učenja je psihološka zakonitost koja vodi uspješnom učenju. Postoji nekoliko mogućnosti da se obezbjedi aktivnost jedinke koja uči. Evo nekih. Prije svega, nakon prvog čitanja korisno je odmah vršiti preslišavanje naučenog. Preslišavanje je korisnije od trećeg čitanja. Ispitivanja su pokazala da je najveći usjeh postignut u učenju kad se 4/5 vremena utroši na preslišavanje a svega jedna petina na čitanje. Preslišavanje je korisno organizovati tako da ga izvodimo na način kako će nam trebati pred nastavnikom na ispitu, ili u nekoj drugoj životnoj situaciji. To je lakše postići kod spremanja ispita kod kojeg znamo kakav stil ispitivanja ima nastavnik.

Neobično je dobro za vrijeme učenja nastojati da se razlikuje bitno od nebitnog, tragati za vezama i odnosima među podacima, razumjeti šta se nečim hoće, tražiti smisao pročitanog itd. To ćemo najlakše postići ako sebi postavljamo ova i neka druga pitanja i na njih tražimo odgovore: »Čemu ovo služi«? »Kakav je smisao ovoga što učim«? »Što (će) mi ovo treba (ti)«? »Kako to djeluje«? »Šta još mogu s tim učiniti«? »Na koji način to sadrži različita značenja«? »Kakve veze ima ovo sa onim što već znam«? »Kako bih ovo mogao rastumačiti drugom«? »Da li je ovo što pamtim tačno«? »Na što sve ovo mogu primjeniti«? »Šta je od toga što čitam najvrednije upamtiti«? itd. Potrebno je formirati naviku stalnog postavljanja pitanja sebi i drugom. Nema glupih pitanja, nego čovjek postaje glup kad nema zašto postavljati pitanja. Za vrijeme učenja postavljati sebi onakva pitanja za koja pretpostavljamo da ćemo ih dobiti na ispitu. Korisno je prije učenja postaviti sebi nekoliko problemskih pitanja na koje ćemo tražiti odgovor u toku prvog čitanja. Zato je potrebno zapisati pitanja koja se nametnu kao nerazumljiva za vrijeme predavanja. Sama pitanja koja postavljamo sebi u toku učenja podstiču da mislimo, a to nas čini aktivnijim u toku učenja. Mi ćemo se lakše snalaziti u gradivu, uočavati njegov smisao, značaj i veze onog što učimo kada počinjemo učiti sa već postavljenim nekim pitanjima. Pitanja nas motivišu da »raščistimo iskre«. Naravno, da i u postavljanju sebi pitanja, u toku učenja, ne smijemo zastranjivati. Pitanja koja ne podstiču na razmišljanje su manje vrijedna. To su ona pitanja na koja se može odgovoriti jednom riječju ili činjenicom iz sjećanja. Postavljanje pitanja sebi i drugom, iz materije koju učimo, ne pomaže samo bržem učenju i lakšem »iscjeđivanju« smisaonog u gradivu nego i kao indikator koliko sam razumio iz onoga što učim. Onaj pitomac koji je u stanju da lakše izmisli što više pitanja čiji odgovori traže jezgro značenja bolje razumije učeno. Iz ovog proizilazi da je za vrijeme učenja veoma korisno vježbati se u postavljanju pitanja koja izazivaju na razmišljanje i istraživanje.

Pokazalo se da i položaj tijela i način sjedenja za vrijeme učenja igraju izvjesnu ulogu na uspjeh u pamćenju. Svima nam je jasno da je za učenje, naročito smisaonog gradiva, potrebna izvjesna koncentracija pažnje. Zato je potrebno, pored ostalog, i relativno naprezanje mišića. To naprezanje lakše će ostvariti oni koji uče za dobro osvjetljenim pisaćim stolom od onih koji uče u fotelji, a još lakše od onih koji uče ležeći u krevetu.

Jedna od tehnika kojom se možemo koristiti protiv pasivnosti za vrijeme učenja jeste korišćenje olovke i papira. Potrebno je kod pitomaca stvoriti naviku da stalno podcrtavaju, označavaju, bilježe, skiciraju ono što čitaju. Potrebno je da svako od nas ima posebne znake kojim označavamo pojedina mjesta u udžbeniku. Na primer, neobično važnu riječ, simbol ili formulu u nekom kontekstu podvucimo tri puta crvenom olovkom. Zato je potrebno za vrijeme učenja imati u ruci crvenu i plavu olovku. Ne treba štediti stranice knjige (ako to okolnosti dozvoljavaju), a naročito sveske koristiće nam to.

Nije teško zaključiti da izvježbanost u čitanju pomaže racionalnijem učenju. Veliki broj visokoobrazovanih ljudi imaju teškoća u tehnici i logici čitanja. Međutim, nas ovde interesuje da li je racionalnije čitanje naglas od čitanja u sebi. Brojna istraživanja su pokazala da je čitanje u sebi brže od čitanja naglas, ali da čitanjem naglas brže pamtimo čitano gradivo. Zbog toga bi, vjerovatno, najkorisnije bilo vršiti ovakvu kombinaciju. Prvo bi trebalo čitati u sebi da se shvati o čemu se radi. U toku čitanja praviti češće stanke i tada ponoviti naglas glavne misli iz materijala kojeg smo čitali poslednjih nekoliko minuta. Dakle, potrebno je posle nekoliko minuta prekinuti čitanje i naglas ponoviti osnovne ideje. Čitamo li tvrdoglavo dalje, a da nismo shvatili šta smo maloprije pročitali, naše shvatanje onoga što slijedi biće tako labavo, da od pamćenja nećemo imati nikakve koristi.

Naučnici su bili zainteresovani da li je sopstveno čitanje efikasnije za pamćenje od samog slušanja. Istraživanjem tog problema ustanovljeno je da oba načina daju približne rezultate. Ali, kada su učenici istovremeno koristili oči i uši, naučili su mnogo više.

Da li je bolje kampanjsko ili kontinuirano učenje

Svi pitomci i studenti ne koriste jednake metode učenja u pripremanju ispita. Neki od njih rasipaju vrijeme u toku godine, a počinju intenzivnije da uče tek pred sami ispit. Takvu metodu učenja nazivamo koncentrisano ili kampanjsko učenje. Drugi pak racionalnije koriste svoje snage u toku godine i uče svaki dan pomalo. Takvu metodu učenja nazivamo raspoređeno ili kontinuirano učenje.

Mnogi pitomci postavljaju pitanje koja je metoda efikasnija u učenju. Za rješavanje toga problema napravljeno je mnogo eksperimenata.

Jedan od eksperimenata, kojim je ispitivana efikasnost kampanjskog i kontinuiranog učenja, odnosio se na učenje tehničkog materijala, i to tako da je prva grupa učila 5 dana po 1 sat, a druga isti materijal učila je 1 dan 5 sati. Prva grupa je tri puta više materijala usvojila od druge, a i znanje joj je bilo znatno trajnije. Ovaj eksperiment, kao i mnogi drugi, pokazuje da je raspoređeno (kontinuirano), ili učenje u više navrata efikasnije od kampanjskog, ili koncentrisanog učenja. Naročito je metoda raspoređenog učenja efikasnija od kampanjskog u slučajevima kad započinjemo rad na novoj materiji, predmetu ili jeziku; kad je materijal kojeg moramo učiti težak; i kad je količina materije koju valja upamtiti velika. Istina, ovo pravilo ne važi uvijek. Na primer, izgleda da će koncentrisano ili kampanjsko učenje biti efikasnije ako je želja da se položi ispit jako snažna ili kad se pitomcu »radi o biti ili ne biti«. Oni pitomci koji su već stekli naviku kampanjskog učenja, treba da na poseban način organizuju svoj život i rad kad se javi serija ispita i kolokvija. U takvim situacijama, pitomci koji imaju naviku kampanjskog učenja trebaju proglasiti za sebe »mobilno« stanje i odustati od svakih zabava. To je zaista teško, ali oni koji se bore za sebe i čine sve da se mijenjaju mogu to postići.

Kako se boriti protiv zaboravljanja

Zaboravljanje je nužan i normalan proces, ali ako je ono takvo da se naučeno vrlo brzo »isušuje«, treba se boriti protiv takvog zaboravljanja. Proces zaboravljanja je najbrži odmah posle učenja (predavanja). Zbog toga je preporučljivo da prvo učenje bude što prije poslije predavanja, jer je prepoznavanje učenog efikasnije od ponovnog učenja. To znači da prvo učenje poslije predavanja treba da bude što prije.

Najveći borac protiv zaboravljanja jeste ponavljati - ponavljati naučeno gradivo. Labavo je znanje koje je stečeno jednim »udarcem«. Ponavljanje je povećavanje aktivnosti, a povećana aktivnost povećava uspjeh u učenju. Zato je potrebno vježbanje brzog iskazivanja formule, razgovaranja u sebi o učenom dok smo u tramvaju, kupaonici, za vrijeme ručka i u svakoj prilici ako za to postoje mogućnosti. Ako tako budemo radili, brzo ćemo se uvjeriti da je ponavljanje nužna pomoć pamćenja. Zar tu tehniku uspješno ne koriste reklamna preduzeća koja troše milione uzvikujući jednu stvar uvijek ponovo. Eksperimentalna istraživanja su pokazala da se - »ponovite li samo jednom vlastitim glasom ono što ste upravo čuli vaše pamćenje povećava za 25 do 100%.«

Utvrđeno je da na brže zaboravljanje djeluje aktivnost koja ispunjava vrijeme poslije učenja. Zato nije ni čudo što je zaboravljanje najsporije za vrijeme spavanja. Pedeset šest procenata naučenog gradiva prije spavanja može se reprodukovati nakon 8 sati spavanja. Iako se još ne zna pouzdano da li se može učiti za vrijeme sna, zna se da je učenje prije spavanja korisno za obnavljanje onoga što smo već naučili. Međutim, ako se uči dugo u noć, to može djelovati negativno na funkcionisanje pamćenja sutra. Zbog toga je učenje dugo u noć riskantan način pripremanja ispita. Na naše pamćenje, za vrijeme učenja, djeluje niz distraktora (faktora koji ometaju naše pamćenje), a kojih nismo ni svjesni. Već smo rekli da na naše brže zaboravljanje djeluje aktivnost koja ispunjava vrijeme poslije učenja. Navešćemo još i to da interferirajuće (ometajuće) na već naučeno djeluje novo učenje, i to naročito kad je vremenski razmak između dva učenja suviše mali. Ovo osobito važi ako se uče uporedo dva gradiva koja su međusobno slična po sadržaju. Na primer, bolje je uporedo učiti elektrotehniku i osnove marksističke filozofije i sociologije, nego elektrotehniku i fiziku. Prema tome, potrebno je voditi računa, prilikom učenja, o sledovanju aktivnosti.

Kako se treba odmarati poslije učenja

Mentalna aktivnost, kao što je učenje, može da dovede do umora. Međutim, istraživanja su pokazala da umor izazvan učenjem više je subjektivno osjećanje umora ili nenaklonost za nastavljanje učenja, nego stvarni fiziološki umor. Prema tome, ako i nastupi prividan umor za vrijeme učenja, racionalnije bi bilo promijeniti predmet učenja, nego prekinuti samo učenje. Ali ako i poslije nastavljenog učenja drugih sadržaja dosada i nervoza ne jenjavaju, treba prekinuti učenje. Ti prekidi ne bi trebali biti dugi. Kratke pauze, između dva učenja, korisno je ispunjavati ovim aktivnostima: izolacija u tišini, zatvaranje očiju, lagana šetnja, ubacivanje humora u razgovor, gledanje u zelenilo, lagani razgovor sa drugom, ubacivanje lopte u koš itd. Ovakvi odmori osvježavaju.

Ovo su bila samo neka uputstva korisna za školsko učenje. Ako ih budemo respektovali, brže i lakše ćemo napredovati u učenju, a to će nam pomoći da se malo po malo progresivno mijenjamo, što će nam opet doprinijeti da se činimo srećnijim.