Na osnovu teksta na prethodnoj strani nameće se logički zaključak da se približno isti zazor, t.j. isti kvalitet labavog naleganja može postići izborom raznih položaja tolerancijskih polja u odnosu na nultu liniju t.j. liniju nazivnog prečnika.
Nulta linija tolerancijskog polja
Da bi se izbegao veliki broj kombinacija koji bi doprinosio povećanju troškova, ISO standard predviđa dve osnovne mogućnosti kombinacija, odnosno dva sistema naleganja: sistem zajedničke unutrašnje mere (sistem osnovne rupe) i sistem zajedničke spoljašnje mere (sistem osnovne osovine).
Orijentacioni dijagrami tolerancijskih polja
U sistemu zajedničke unutrašnje mere, za položaj tolerancijskog polja unutrašnje mere (bez obzira o kakvom je naleganju reč) uzima se uvek polje H, a položaj tolerancijskog polja spoljašnje mere bira se na osnovu toga kakvo se naleganje želi (na primer za čvrsto naleganje H i r, za neizvesno naleganje H i k a za labavo naleganje H i f).
U sistemu zajedničke spoljašnje mere princip je obrnut t.j. za položaj tolerancijskog polja spoljašnje mere, uzima se uvek polje h, a položaj tolerancijskog polja unutrašnje mere bira se na osnovu toga kakvo se naleganje želi.
Pošto je precizna izrada osovine manje komplikovana od precizne izrade otvora u praksi se češće koristi tolerisanje mera u sistemu zajedničke unutrašnje mere. Iz ovog razloga se često kod naleganja uzima da je kvalitet tolerancije osovine za jedan stepen veći od kvaliteta tolerancije rupe (npr. H7/k7). Sistem zajedničke spoljašnje mere se koristi kod tolerisanja mera standardnih osovina, klinova i sličnih standardnih delova. Ovo u praksi znači da se standardni delovi proizvode u tolerancijskom polju h, a tolerancijsko polje unutrašnjih mera delova koji će se sa njima sklapati se bira na osnovu željenog naleganja.