Tolerancije su propisana dozvoljena odstupanja pojedinih karakteristika (oblik i dimenzije) mašinskih delova u odnosu na apsolutne vrednosti a u skladu sa njihovom namenom i funkcijom.
Stručno rečeno tolerancije su dozvoljena odstupanja od nazivne mere. U realnom životu apsolutnim dimenzijama i oblicima delova se možemo samo približiti t.j. nikada nećemo postići apsolutnu tačnost neke dimenzije na delu, oblika neke površine na delu, rastojanja, međusobnog položaja površina sklopa i sl. Razlog zašto je to tako leži u nesavršenosti svega što učestvuje u proizvodnji (ljudi, mašina, alata…). Čak i instrumenati sa kojima je potrebno proveravati pomenute karakteristike su nesavršeni tako da nije čak ni moguće utvrditi kolika je stvarna vrednost neke karakteristike.
Ako realno pogledamo, apsolutna tačnost nije ni potrebna jer se usled raznih faktora delovi troše tokom rada tako da su apsolutno tačne karakteristike neodržive. Još je neopravdanije zahtevati visoku tačnost od površina koje ne dolaze međusobno u dodir pošto se sa preciznošću izrade povećavaju troškovi proizvodnje. Bitno je konstatovati i to, da za određenu željenu pokretljivost ili nepokretljivost delova nekog sklopa, nije toliko bitna tačnost pojedinačnih dimenzija već je bitna tačnost njihovih odnosa. Ovo možda i nije toliko bitno kod pojedinačne proizvodnje ili proizvodnje prototipova gde se razne stvari mogu naknadno ili u hodu doraditi i obično su takve dorade ugrađene u cenu. Međutim ako se radi o serijskoj proizvodnji, ekonomičnost proizvodnje zahteva da isti delovi bez naknadnih dorada ostvare predviđenu preciznost t.j. pokretljivost (ili nepokretljivost) i međusobnu zamenljivost bez obzira u kojoj su fabrici proizvedeni. Za ostvarivanje ovih zahteva potrebno je unapred propisati granice u kojima se mogu kretati određene bitne dimenzije, naravno vodeći pri tome računa o ekonomičnosti proizvodnje.